Molitva za pokojne u Bibliji i predaji Crkve

Ukratko

Molitva za pokojne ima uporište u Svetom pismu – najjasnije u Drugoj knjizi o Makabejcima (2 Mak 12,43–46) – i u Crkvi je posvjedočena od prvih stoljeća: kod Tertulijana, sv. Ćirila Jeruzalemskoga, sv. Augustina i sv. Ivana Zlatoustoga. Njezin je temelj zajedništvo svetih – jedinstvo vjernika na zemlji, pokojnih koji se čiste i svetih u nebu (KKC 962). Najvažniji oblik te molitve od početka je bila euharistija prinesena za pokojne (KKC 1371); gregorijanske mise jedan su od njezinih tradicionalnih oblika.

Druga knjiga o Makabejcima – tekst

Nakon bitke Juda Makabejac otkrio je da su poginuli nosili sa sobom predmete povezane sa štovanjem idola. Sveto pismo njegovu reakciju opisuje ovako (navodimo po smislu):

Pošto je među ljudima skupio prilog, poslao je u Jeruzalem oko dvije tisuće srebrnih drahmi da se prinese žrtva za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito, jer je mislio na uskrsnuće. Da nije bio uvjeren da će poginuli uskrsnuti, molitva za mrtve bila bi suvišna i besmislena; ali ako je smatrao da je onima koji su pobožno usnuli pripravljena najljepša nagrada – bila je to sveta i pobožna misao. Zato je dao prinijeti žrtvu pomirnicu za poginule, da budu oslobođeni od grijeha (2 Mak 12,43–45).

U tom kratkom odlomku tri su elementa koja su se održala u praksi Crkve: žrtva koja se prinosi za pokojne, dar zajednice (prilog kojim je plaćena) i vjera u uskrsnuće kao njezino opravdanje. Katekizam navodi taj tekst kad govori o čišćenju nakon smrti (KKC 1032). Povijesni kontekst i značenje te knjige u sporu s protestantima obrađujemo na stranici molitva za pokojne, a nauk o čišćenju – u tekstu čistilište u nauku Crkve.

Novi zavjet

Novi zavjet ne sadrži zapovijed molitve za pokojne, ali u njemu postoji odlomak koji mnogi tumači čitaju u tom ključu. Sv. Pavao piše o Oneziforu: neka Gospodin podari milosrđe domu Oneziforovu […] i neka mu Gospodin dade da u onaj dan nađe milosrđe kod Gospodina (2 Tim 1,16.18). Apostol govori o Oneziforovu domu, a o njemu samome – u prošlom vremenu; odatle pretpostavka da Onezifor više nije bio živ. Tekst to ne kaže izravno, pa ga smatramo mogućim, a ne sigurnim putokazom. Važnije je ono što je Crkva preuzela iz vjere Izraela i razvila u svjetlu Kristova uskrsnuća.

Crkveni oci

Tertulijan (oko 200.)

U raspravi O vijencu Tertulijan nabraja običaje koje su kršćani preuzeli iz predaje: „Oblationes pro defunctis, pro nataliciis, annua die facimus” – „Žrtve za pokojne i na dan rođenja [za nebo] prinosimo svake godine, o godišnjici” (De corona 3). U spisu O jednoženstvu opisuje udovicu koja „moli za njegovu dušu, traži za nj okrjepu […] i prinosi žrtvu o godišnjicama njegova usnuća” (De monogamia 10). To je jedno od najstarijih svjedočanstava običaja koji danas nazivamo misom o godišnjici smrti.

Sv. Ćiril Jeruzalemski (IV. st.)

U katehezama za novokrštene jeruzalemski biskup objašnjava da se u euharistijskoj molitvi spominju svi koji su usnuli prije nas, u uvjerenju da je to velika pomoć dušama za koje se upravlja molba dok je nazočna sveta i strahopoštovanja dostojna žrtva. Katekizam navodi taj tekst upravo ondje gdje govori o euharistiji za pokojne (KKC 1371; Mistagoške kateheze 5,9–10).

Sv. Augustin i sv. Monika (IV./V. st.)

Molbu umiruće Monike – da je se sjećaju „na oltaru Gospodnjem” – poznaju mnogi vjernici. Manje su poznata dva daljnja odlomka IX. knjige Ispovijesti. Augustin bilježi da je na njezinu grobu, prije nego što je tijelo položeno, „za nju prinesena žrtva našega otkupljenja” (IX 12,32). Knjigu pak završava molbom Bogu da nadahne čitatelje, „da se svi koji ovo pročitaju sjete na tvojem oltaru Monike, službenice tvoje, zajedno s Patricijem, nekoć njezinim mužem” (IX 13,37). Sin, koji je i sam bio biskup, moli nepoznate ljude za molitvu na oltaru za svoje roditelje – teško je naći ljepšu sliku onoga što je naručena misa za pokojne.

Sv. Ivan Zlatousti (IV./V. st.)

Katekizam navodi njegov poticaj da pokojnima pružamo pomoć i da ih se sjećamo: ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom koju je prinio njihov otac (Job 1,5), nemamo razloga sumnjati da naše žrtve za pokojne donose im utjehu (KKC 1032).

Dva stoljeća poslije sv. Grgur Veliki opisao je u Dijalozima trideset misa za pokojnoga redovnika Justa – od njega potječe naziv gregorijanske mise.

Zajedništvo svetih – zašto to ima smisla

Molitva za pokojne nije čarobno „prenošenje” zasluga, nego izraz jedinstva Crkve. Katekizam, prema Vjerovanju Božjega naroda Pavla VI., ispovijeda vjeru u zajedništvo svih Kristovih vjernika – onih koji putuju zemljom, pokojnih koji prolaze čišćenje i svetih u nebu – koji zajedno tvore jednu Crkvu (KKC 962). Zato naša molitva za pokojne „može im ne samo pomoći nego i učiniti djelotvornim njihov zagovor za nas” (KKC 958). Ljubav ne prestaje sa smrću – mijenja se samo način na koji se izražava.

Euharistija za pokojne i gregorijanske mise

Od Makabejaca do Augustina ponavlja se isti motiv: za pokojne se prinosi žrtva. U Novom savezu to je jedina Kristova žrtva, uprisutnjena u svakoj misi i prinesena „i za vjerne pokojne koji su umrli u Kristu, a nisu još potpuno očišćeni” (KKC 1371). Gregorijanske mise toj žrtvi ne dodaju ništa novo – one su tridesetodnevno, ustrajno prinošenje te žrtve za jednu osobu, po uzoru na ono što je molila Monika. Praktične savjete naći ćete u vodičima misa za pokojnika i što su gregorijanske mise, a nakanu možete prijaviti preko stranice naručite gregorijanske mise.

Izvori

• Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (poljski prijevod Biblia Tysiąclecia): 2 Mak 12, 2 Tim 1
• Katekizam Katoličke Crkve, br. 958, 962, 1032, 1371 – vatican.va
• Tertulijan, De corona 3; De monogamia 10 (latinski tekst; vlastiti prijevod)
• Sv. Augustin, Confessiones IX 11,27; 12,32; 13,37 (latinski tekst; vlastiti prijevod)
• Sv. Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze 5,9–10 (navedeno prema KKC 1371); sv. Ivan Zlatousti, Homilije na Prvu poslanicu Korinćanima 41,5 (navedeno prema KKC 1032)