Povijest gregorijanskih misa

Sv. Grgur Veliki – papa i redovnik

Grgur je rođen u Rimu oko 540. godine u imućnoj senatorskoj obitelji. Kao mlad čovjek bio je gradski prefekt, jedan od najvažnijih rimskih dužnosnika. Nakon nekoliko godina napustio je službu, a u obiteljskoj kući na brežuljku Celiju osnovao je samostan posvećen sv. Andriji i sam u njemu postao redovnik. Poslije je primio đakonsko ređenje i kao papin predstavnik boravio u Carigradu. Po povratku se vratio u samostan, a 590. godine izabran je na Petrovu stolicu.

Kao papa skrbio je za siromahe u vrijeme gladi i kuge, poslao je misionare u Englesku i ostavio bogatu baštinu spisa – homilije, „Pastirsko pravilo”, „Moralia” o Knjizi o Jobu. Umro je 12. ožujka 604. godine. Crkva ga je prozvala „Velikim”; jedan je od četvorice velikih crkvenih otaca Zapada.

„Dijalozi” – odakle znamo ovu priču

Oko 593.–594. godine Grgur je napisao „Dijaloge” – razgovor s đakonom Petrom o svecima i čudesima u Italiji. Najpoznatija je II. knjiga, u cijelosti posvećena sv. Benediktu. IV. knjiga govori o sudbini duše nakon smrti. U njoj Grgur, među ostalim, piše da za neke lakše krivnje postoji čišćenje nakon smrti i da dušama pokojnih pomaže žrtva svete mise. Kao potvrdu navodi nekoliko događaja – jedan se od njih, kako sam ističe, dogodio u njegovu vlastitom samostanu oko tri godine prije. To je upravo priča o redovniku Justu (IV. knjiga, 55. ili 57. poglavlje – ovisno o izdanju).

Redovnik Just i tri zlatnika

Just je bio redovnik samostana sv. Andrije i razumio se u medicinu – brinuo se za samoga Grgura u njegovim čestim bolestima. Kad se teško razbolio, priznao je svojemu rođenom bratu Kopioziju da ima skrivena tri zlatnika. Braća su ih pronašla skrivena među lijekovima. U samostanu u kojem je sve trebalo biti zajedničko to je bilo teško kršenje zavjeta siromaštva.

Grgur, tada opat, odlučio je postupiti strogo – kako za dobro umirućega, tako i kao opomenu drugima. Naložio je prioru Precioziju da braća ne posjećuju Justa, a nakon smrti pokopan je izvan redovničkoga groblja, zajedno sa zlatnicima. Kad je Just doznao zašto su ga braća napustila, iskreno se pokajao za svoj grijeh i u tom se kajanju preminuo.

Otprilike trideset dana nakon njegove smrti Grgur je, kako piše, počeo osjećati sućut prema pokojniku. Pozvao je Precioziju i naložio da se trideset uzastopnih dana za Justa prinosi žrtva svete mise, tako da se ne izostavi nijedan dan. Braća su izvršila nalog. Jedne se noći Just ukazao Kopioziju, koji ništa nije znao o misama koje su se slavile, i rekao mu da mu je dotad bilo teško, ali da mu je sada dobro, jer je toga dana primio pričest. Kad su redovnici izbrojili dane, pokazalo se da je upravo tada odslužena trideseta misa.

Grgur je taj izvještaj zaključio tvrdnjom da je pokojni brat oslobođen zahvaljujući žrtvi svete mise. Od toga se događaja trideset misa koje se slave za jednoga pokojnika naziva gregorijanskima.

Pozadina: molitva za pokojne prije Grgura

Grgur nije izmislio molitvu za pokojne – on je opisao jedan od njezinih oblika. Već Stari zavjet pripovijeda kako je Juda Makabejac prinio žrtvu pomirnicu za poginule, da budu oslobođeni od grijeha (2 Mak 12,43–46). Prvi su kršćani spominjali pokojne za vrijeme euharistije: Tertulijan na prijelazu iz II. u III. stoljeće spominje žrtve koje se prinose za pokojne o godišnjici njihove smrti, a sv. Augustin u „Ispovijestima” opisuje kako je njegova umiruća majka, sv. Monika, molila samo jedno – da je se sjećaju na oltaru. Katekizam tu predaju sažima riječima da je Crkva od početka častila spomen pokojnih i za njih prinosila molitve, a nadasve euharistijsku žrtvu (KKC 1032). Više o tom nauku pišemo u tekstu Čistilište u nauku Crkve.

Kako se običaj proširio

„Dijalozi” su bili među najčitanijim knjigama srednjega vijeka, a s njima se širila i priča o Justu. Običaj trideset misa za jednoga pokojnika ukorijenio se najprije u samostanima, a zatim u župama cijele zapadne Crkve, i naziv „gregorijanski trideseti” (lat. tricenarium Gregorianum) postao je njegovo ustaljeno ime. U svakodnevnom govoru danas se obično kaže jednostavno „gregorijanske mise”.

Stoljećima se ta praksa razvijala ponajprije kao pobožnost vjernika. Crkva je nije ustanovila dekretom, nego je s vremenom potvrdila da je u skladu s vjerom i pobliže odredila pravila njezina slavljenja.

1884. – priznanje Kongregacije za oproste

Godine 1884. Kongregacija za oproste priznala je da je pouzdanje vjernika u vrijednost trideset gregorijanskih misa pobožno i razumno. Ta je formulacija važna: Crkva ovdje ne obećava određeni učinak, nego utvrđuje da vjera ljudi u tu praksu ima čvrst temelj i da nije praznovjerje.

1967. – deklaracija „Tricenario Gregoriano”

Najvažniji suvremeni dokument jest deklaracija Svete kongregacije Koncila „Tricenario Gregoriano” od 24. veljače 1967. (AAS 59 [1967], str. 229–230), izdana po nalogu pape Pavla VI. Ona odgovara na praktično pitanje: što se događa kad se niz od trideset misa prekine? Dokument utvrđuje:

Niz od trideset gregorijanskih misa prekinut zbog nepredviđene zapreke (npr. iznenadne bolesti) ili drugoga razumnog razloga (npr. slavljenja sprovodne ili vjenčane mise), po odredbi Crkve zadržava plodove te molitve koje priznaju praksa Crkve i pobožnost vjernika, uz obvezu svećenika slavitelja da što prije dopuni slavljenje trideset misa. Ordinarij neka pak prikladno bdije da u tako važnom području ne dolazi do zloporaba.

Deklaraciju su potpisali nadbiskup Pietro Palazzini kao tajnik i Florenzio Romita kao podtajnik. Još iste godine Kongregacija Koncila preimenovana je u Kongregaciju za kler. Opširnije dokument prikazujemo na stranici „Tricenario Gregoriano” – deklaracija iz 1967., a praktične posljedice – u članku mogu li se gregorijanske mise prekinuti.

Gregorijanske mise danas

Nakon četrnaest stoljeća praksa je u biti ostala ista kao u samostanu na Celiju: trideset misa, dan za danom, za jednoga pokojnika. Promijenilo se samo to što danas mise može slaviti jedan ili više svećenika, u različitim crkvama, a nakanu se može prijaviti na daljinu. Kako danas shvaćamo tu molitvu, objašnjavamo u članku Što su gregorijanske mise?, a o njezinu mjestu među drugim oblicima spomena na pokojne – na stranici molitva za pokojne.

U svetištu Gospe od Białynicze nastavljamo tu predaju: primamo nakane iz cijeloga svijeta i slavimo gregorijanske mise u Białynicze, a slave ih i svećenici drugih župa istočne Bjelorusije. Ako želite svojega pokojnika pridružiti toj stoljetnoj molitvi, možete naručiti gregorijanske mise preko obrasca.

Izvori

• Sv. Grgur Veliki, „Dijalozi”, IV. knjiga (engleski prijevod iz 1608.)
• Acta Apostolicae Sedis 59 (1967), str. 229–230 – deklaracija „Tricenario Gregoriano”
• Liturgista.pl – tekst deklaracije „Tricenario Gregoriano” (na poljskom)
• Katekizam Katoličke Crkve – br. 958, 1030–1032
• Niedziela.pl – Sv. Grgur Veliki i gregorijanske mise (na poljskom)
• Isusovci, župa sv. Stjepana – misne nakane (na poljskom)