Jesu li gregorijanske mise dogma, oprost ili obveza?

Ukratko

Gregorijanske mise nisu dogma, nisu oprost i nitko ih nije obvezan naručiti. To je pobožna praksa – trideset misa dan za danom za jednu pokojnu osobu – koju je Crkva priznala i uredila: Kongregacija za oproste 1884. je pouzdanje vjernika u njihovu vrijednost nazvala pobožnim i razumnim, a deklaracija „Tricenario Gregoriano” iz 1967. govori o plodovima te molitve koje priznaju praksa Crkve i pobožnost vjernika. Istina je vjere pak ono što je u njihovu temelju: postojanje čistilišta i to da pokojnima pomažu molitve živih, a nadasve euharistija.

Što je dogma, a što pobožna praksa

Dogma je istina sadržana u Objavi koju crkveno Učiteljstvo vjernicima izlaže na konačan način, kao obvezatnu za prihvaćanje vjerom (KKC 88). Takva je istina primjerice nauk o čistilištu, oblikovan ponajprije na Firentinskom i Tridentskom saboru (KKC 1031); obrađujemo ga u članku čistilište u nauku Crkve.

Pobožna praksa način je molitve koji je izrastao iz iskustva vjernika, a Crkva ga je priznala kao sukladan vjeri. Gregorijanske mise pripadaju toj kategoriji. Njihov je početak pripovijest sv. Grgura Velikoga iz IV. knjige „Dijaloga” o redovniku Justu, za kojega se trideset dana slavila misa (više: povijest gregorijanskih misa). Crkva poštuje taj izvještaj, ali ga ne predstavlja kao dio Objave – slično kao takozvane privatne objave, koje ne pripadaju poklonu vjere (KKC 67). Katolik dakle ne mora vjerovati da broj trideset ima posebno značenje kako bi ostao vjeran nauku Crkve.

Što znači „priznala Crkva”

Priznanje prakse znači dvoje. Prvo, Crkva utvrđuje da je pouzdanje s kojim vjernici naručuju trideset misa opravdano i da u njemu nema praznovjerja. Drugo, Crkva praksu stavlja pod zaštitu prava: deklaracija iz 1967. određuje što učiniti kad se niz prekine, a biskupima nalaže da bdiju da u tako važnom području ne dolazi do zloporaba. Puni tekst dokumenta i njegovo tumačenje naći ćete na stranici „Tricenario Gregoriano” (1967.).

Gregorijanske mise nisu oprost

Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojima je krivnja već oproštena, a Crkva ga podjeljuje pod određenim uvjetima (KKC 1471). Dobiva ga sam vjernik – ispovijeđu, pričešću, molitvom i izvršenjem propisanoga djela – i može ga prikazati za pokojne (KKC 1479).

Gregorijanska misa nešto je drugo: euharistija, to jest uprisutnjenje Kristove žrtve, koju svećenik slavi na nakanu pokojnika. Crkva ju je od početka prinosila i za pokojne (KKC 1371) i navodi je na prvom mjestu među oblicima pomoći pokojnima (KKC 1032). Oprost i gregorijanske mise mogu se nadopunjavati – obitelj može prikazati oprost za istu osobu za koju traje niz misa – ali jedno nije drugo. Uvjete oprosta u studenome opisujemo u tekstu oprost za pokojne.

Jesu li gregorijanske mise obvezne?

Nisu. Nijedan propis ne nameće obitelji obvezu da naruči gregorijanske mise, a ako ih ne naruči, to nije propust prema pokojniku. Jednako je dragocjena i pojedinačna misa za pokojnika, devetnica ili svakodnevna molitva; usporedbu tih oblika naći ćete u članku gregorijanske mise ili devetnica. Zakonik i usrdno preporučuje svećenicima da slave mise na nakanu vjernika, osobito siromašnih, i bez milodara (kan. 945 § 2) – molitva Crkve za pokojne ne ovisi o financijskim mogućnostima obitelji.

Obveza se javlja tek na strani svećenika: tko je primio gregorijanske mise, mora slaviti trideset misa, a ako je vlastitom krivnjom prekinuo niz – započeti ga iznova.

U čemu je vrijednost gregorijanskih misa

Vrijednost svake mise proizlazi iz jedine Kristove žrtve, koja se u euharistiji uprisutnjuje (KKC 1367). Trideset misa ne stvara dakle „jaču” žrtvu, nego trideset puta zaredom prinosi Bogu istu molbu za jednoga čovjeka. U tome je smisao gregorijanskih misa: u ustrajnosti s kojom Crkva cijeli mjesec svakoga dana zagovara konkretnoga pokojnika i u pouzdanju koje je Crkva nazvala pobožnim i razumnim.

Gregorijanske mise i spasenje – oprezno s „jamstvima”

Molitva za pokojne odnosi se na čišćenje, a ne na samo spasenje. Oni koji prolaze čišćenje „sigurni su za svoje vječno spasenje” (KKC 1030); misa ne „kupuje” nebo, nego je molba da Bog u svojem milosrđu u njima dovrši djelo čišćenja. Koliko i na koji način prima tu molitvu – zna samo On.

Zato budite suzdržani prema uvjeravanjima da je „nakon tridesete mise duša sigurno u nebu”, prema lančanim porukama i „cjenicima”. Već je Tridentski sabor u dekretu o čistilištu nalagao biskupima da zabrane sve što vodi znatiželji, praznovjerju ili prljavom dobitku, a Zakonik traži da se od misnih milodara ukloni svaki privid trgovine (kan. 947). Mi ne obećavamo učinak koji pripada Bogu. Obećavamo savjesnost: trideset misa slavljenih za navedenu osobu i potvrdu s datumom i satom svake od njih. Ako želite započeti niz, otvorite stranicu gregorijanske mise u Białynicze.

Izvori

• Katekizam Katoličke Crkve – br. 67, 88, 1030–1032, 1367, 1371, 1471, 1479
• Zakonik kanonskoga prava (1983.) – kan. 945, 947
• Deklaracija „Tricenario Gregoriano”, 24. 2. 1967., AAS 59 (1967), str. 229–230: vatican.va; poljski prijevod: liturgista.pl
• Tridentski sabor, XXV. sjednica (1563.) – dekret o čistilištu
• Isusovci, župa sv. Stjepana – misne nakane (na poljskom)