Čistilište u nauku Katoličke Crkve

Što je čistilište – definicija Katekizma

Katekizam Katoličke Crkve posvećuje čistilištu tri kratka broja (KKC 1030–1032). Prvi od njih govori koga se čišćenje tiče:

„Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, ali nisu potpuno očišćeni, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, nakon smrti podvrgnuti su čišćenju kako bi postigli svetost potrebnu za ulazak u nebesku radost” (KKC 1030).

Drugi mu daje ime: „Crkva naziva čistilištem to konačno čišćenje izabranih, koje je posve različito od kazne osuđenih” (KKC 1031). Treći pokazuje na čemu se taj nauk temelji – na praksi molitve za pokojne – i kako pokojnima možemo pomoći (KKC 1032).

Iz tih rečenica proizlaze tri stvari. Čistilište se tiče spašenih, a ne osuđenih. Ono je čišćenje, a ne Božja osveta. I ono je konačno – dovršava put koji je započeo na zemlji. Katekizam tumači da grijeh, čak i oprošten, ostavlja u čovjeku neurednu privrženost stvorenjima koju treba pročistiti; tu „vremenitu kaznu” ne treba shvaćati kao osvetu koju Bog nanosi izvana, nego kao nešto što proizlazi iz same naravi grijeha (KKC 1472).

Odakle Crkva crpi taj nauk

Sveto pismo. Katekizam navodi 2 Mak 12,46: Juda Makabejac prinio je žrtvu pomirnicu za pokojne da budu oslobođeni od grijeha. Predaja vidi navještaj ognja koji čisti u 1 Kor 3,15 i 1 Pt 1,7 (KKC 1031). Katekizam navodi i sv. Grgura Velikoga, koji je iz Mt 12,32 zaključivao da se neki prijestupi mogu oprostiti tek u budućem vijeku – istoga papu po čijem imenu nose naziv gregorijanske mise.

Praksa Crkve. Od prvih stoljeća kršćani su molili za pokojne i za njih prinosili euharistiju (KKC 1032). Ne bismo molili za pokojne kad ne bi postojalo stanje u kojem im naša molitva može pomoći. O toj praksi opširnije pišemo u članku molitva za pokojne.

Koncili. Katekizam navodi da je Crkva nauk o čistilištu oblikovala ponajprije na Firentinskom i Tridentskom saboru (KKC 1031). Firentinski sabor (1439) u dekretu za Grke utvrdio je da se duše istinski pokajanih koji su umrli u Božjoj ljubavi prije nego što su zadovoljili za svoje grijehe nakon smrti čiste, a pomažu im molitve živih vjernika: mise, molitve, milostinje i druga djela pobožnosti. Tridentski sabor u dekretu o čistilištu (1563) potvrdio je postojanje čistilišta i to da dušama koje su ondje pomažu molitve vjernika, a nadasve žrtva oltara. Isti je dekret naložio biskupima da se u propovijedima puku izostavljaju teška i suptilna pitanja koja ne služe izgradnji, a da se ukloni ono što odiše znatiželjom ili praznovjerjem.

Što čistilište nije

• Nije „druga prilika”. Smrt završava vrijeme u kojem čovjek prihvaća ili odbacuje Božju milost (KKC 1021). Sv. Ivan Pavao II. govorio je da stanje čišćenja nije produženje zemaljskoga stanja, kao da se nekome nakon smrti daje nova mogućnost da promijeni svoju sudbinu (opća audijencija, 4. kolovoza 1999.). U čistilište ne dolazi onaj tko je odbacio Boga – kroz njega prolaze oni koji su već spašeni.
• Nije „blaži pakao”. Katekizam naglašava da je to „posve različito od kazne osuđenih”. Duše u čistilištu već su u Božjoj ljubavi i sigurne su u nebo.
• Nije mjesto u zemljopisnom smislu. Ivan Pavao II. u istoj je katehezi objašnjavao da riječ „čistilište” ne označava mjesto, nego stanje postojanja.
• Ne može se mjeriti satom. Benedikt XVI. pisao je da „trajanje” toga pročišćujućeg susreta s Kristom ne možemo mjeriti mjerilima vremena ovoga svijeta (Spe salvi 47). Zato Crkva ne naučava koliko čistilište „traje” niti preračunava molitve u dane.

Tko su duše u čistilištu

Duše u čistilištu pokojni su koji prolaze to konačno čišćenje. Pripadaju istoj zajednici Crkve kao i mi – zajedništvu svetih koje povezuje vjernike na zemlji, pokojne u stanju čišćenja i svete u nebu (KKC 954–959). Predaja ih naziva „Crkvom trpećom”, ali to nije trpljenje bez nade: Benedikt XVI. opisuje ga kao blaženu bol u kojoj nas sveta snaga Kristove ljubavi prožima poput plamena (Spe salvi 47).

Oko čistilišta nastale su mnoge priče – o dušama koje se ukazuju, o određenom broju godina ili o „cjenicima” molitava. Crkva svoj nauk ne veže ni uz jednu od njih. Čak ni privatne objave koje je Crkva priznala ne pripadaju poklonu vjere (KKC 67). Na ovoj se stranici oslanjamo isključivo na Sveto pismo, Katekizam i dokumente Učiteljstva.

Kako možemo pomoći dušama u čistilištu

KKC 1032 izričito navodi: molitvu, nadasve euharistijsku žrtvu, a također milostinju, oproste i djela pokore. Benedikt XVI. dodaje da naša molitva za pokojnika može postati malena etapa njegova čišćenja (Spe salvi 48).

• Sveta misa – pojedinačna, devetnica ili trideset gregorijanskih misa za jednu osobu; praktični vodič: misa za pokojnika.
• Oprosti – osobito potpuni oprost za pokojne od 1. do 8. studenoga; pogledajte uvjete za dobivanje oprosta.
• Osobna molitva i spomen pokojnih – „Pokoj vječni”, krunica, godišnji spomen pokojnih.
• Milostinja i dobra djela prikazana na nakanu pokojnika.

Ako želite prikazati mise za pokojnu osobu, možete naručiti gregorijanske mise ili drugu nakanu u župi Gospe od Białynicze u Białynicze.

Izvori

• Katekizam Katoličke Crkve, br. 1030–1032 (konačno čišćenje – čistilište): vatican.va
• Katekizam Katoličke Crkve, br. 1021–1022 (posebni sud): vatican.va
• Katekizam Katoličke Crkve, br. 1471–1479 (oprosti, vremenita kazna): vatican.va
• Katekizam Katoličke Crkve, br. 954–959 (zajedništvo svetih): vatican.va
• Benedikt XVI., enciklika Spe salvi, br. 45–48: vatican.va (na poljskom)
• Ivan Pavao II., opća audijencija 4. 8. 1999. (o čistilištu): vatican.va
• Firentinski sabor, dekret za Grke (1439.), DS 1304; Tridentski sabor, dekret o čistilištu (1563.), DS 1820 – prema bilješkama uz KKC 1031.